Baskijski dvojac Aitor Arregi - Jon Garano specijalizirao se za povijesne filmove (Handia, The Endless Trench), a ovaj puta su se zaputili u Kataloniju kako bi snimili biografsku dramu o jednoj od najbizarnijih prijevara u modernoj španjolskoj povijesti. "Marco" (pazite da ga ne zamijenite s nekakvim indijskim trešom koji je snimljen iste godine i identično se zove) nam donosi priču o Kataloncu Enricu Marcu, čovjeku koji je tvrdio da je preživio nacistički koncentracijski logor samo da bi se kasnije ispostavilo da je sve izmislio. Mislim da bi psihijatri ovom čovjeku dijagnosticirali nešto što se naziva histrionski poremećaj jer osobe s tim poremećajem imaju izraženu potrebu za pažnjom i odobravanjem drugih, često se ponašaju pretjerano emocionalno, teatralno ili zavodljivo kako bi privukle interes okoline.
Upravo takav je naš Marco, čovjek kojeg upoznajemo kao 84-godišnjaka 2005. godine kada je on predsjednik udruženja preživjelih španjolskih logoraša. Iako Španjolska nije sudjelovala u II svjetskom ratu, oko 9.000 Španjolaca, uglavnom Katalonaca koji su poslije poraza u tamošnjem građanskom ratu prebjegli u Francusku, kada su nacisti okupirali Francusku su završili u logorima. Katalonac Enric Marco tvrdio je da je i on bio jedan od njih, a dok se glavna naracijska linija filma odvija 2005. godine kada će se otkriti da je sve izmislio, tu su i povremeni flešbekovi u davnu ili recentnu prošlost.
Vidjet ćemo tu kako se Marco još krajem šezdesetih počeo predstavljati kao logoraš i širiti lažnu priču o sebi, ali i kako krajem devedesetih odlazi u logor Flössenburg kako bi ishodio dokaz da je bio tamo. No, dokaza nema i nema, a unatoč tome on je s godinama postao najpoznatiji španjolski logoraš i predsjednik tamošnje asosijacije koja upravo 2005. godine treba dobiti veliku čast i biti domaćin komemoracije u logoru Mauthausen u kojem se i nalazilo najviše Španjolaca. Nevjerojatna je to i potpuno suluda priča jer će se čovjek koji je prešao osamdesetu godinu života sve dublje zakopavati u svoje laži, sve dok ga se ne razotkrije. Sjajno su Garano i Arregi naracijski strukturirali ovu priču i premda je to po svojoj naravi sve samo ne smiješna priča, iznimno je to zabavan, gotovo urnebesan film.
Na tome dobrim dijelom možemo zahvaliti i izvrsnom španjolskom glumcu Eduardu Fernandezu koji je utjelovio Marca i potpuno zasluženo osvojio nagradu Goya za španjolskog glumca godine, a bila mu je to već četvrta nagrada iz čak 14 nominacija. Film je to kojim autorski dvojac kao da pokušava doći do odgovora zašto je to napravio taj čovjek koji je poživio čak 101 godinu, a možda i najbolje od svega je što priča tu ne završava s njegovim razotkrivanjem. Taj vitalni starac će praktički do kraja života pokušavati sprati ljagu sa svojeg imena i pokušati dokazati nešto nedokazivo, a iznimno je to zanimljiva karakterna studija o čovjeku nevjerojatno željnom pažnje.
Primjedbe
Objavi komentar