Već legendarni hrvatski filmaš Rajko Grlić odlučio se pod stare dane okušati i u gotovo klasičnom žanrovskom filmu, no ne mogu baš reći da me "Svemu dođe kraj" impresionirao kao neki njegovi prethodni sjajni filmovi (Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga, Karaula, Ustav Republike Hrvatske). Ponovno je scenarij Grlić zajedno napisao s poznatim piscem i kolumnistom Antom Tomićem, no od samog početka djelovalo mi je to pomalo čudno. Imao sam dojam kao da sam zakasnio na početak na nekih petnaestak minuta jer priča tu odmah kreće u glavu. Glavni protagonist je zagrebački odvjetnik Maks Pinter (Živko Anočić) koji će doslovno puknuti nakon što uspije osloboditi ljigavog i pokvarenog tajkuna Dinka Horvata (Boris Isaković).
Doslovno u trenutku kada sudac oslobodi tajkuna, Maks će se odlučiti sukobiti s njim i reći mu sve što ide, na užas svog poslovnog partnera (Janko Popović Volarić). Taj neočekivani trenutak moralne katarze kakvu likovi obično doživljaju negdje potkraj ili u sredini filma, potpuno će preokrenuti njegov život. Naravno na gore jer će si on tim doslovno samouništiti i brak i poslovni život, a s ljubavi iz mlađih dana koja će se odjednom pojaviti u Zagrebu Ninom (Jelena Đokić) i obespravljenim bivšim zaposlenicima jedne od firmi koje je Horvat uništio, Maks će krenuti u osvetnički pohod.
Pokušava "Svemu dođe kraj" biti i romansa i politički triler i satira, tj. kritika društvenih okolnosti u kojima se nalazimo, no nije mi to bilo uopće uvjerljivo. Zapravo mi baš ništa tu nije profunkcioniralo jer i likovi su mi ostali nekako neizgrađeni, neuvjerljivi i baš ništa što oni rade nije mi djelovalo nimalo životno. I prava je to šteta jer su Grlić i Tomić priču osmislili po Krležinom remek-djelu "Na rubu pameti", romanu čija se radnja odvija u Zagrebu uoči II svjetskog rata i u kojem doktor prava dolazi u sukob s licemjernim snobovskim visokim zagrebačkim društvom kojem je i sam do jučer pripadao. Nešto slično će se dogoditi i odvjetniku u ovom filmu, a iako obično preferiram kad su filmovi ekonimični i kada se priča uspije zaokružiti u sat i pol, ovdje kao da je nešto ispalo iz filma i što je on išao dalje, kao da se i priča sve više raspadala i postajala neuvjerljivija.
Primjedbe
Objavi komentar