Mlada marokanska filmašica Asmae El Moudir snimila je i stilski i tematski iznimno zanimljiv dokumentarac u kojem tematizira i nedavnu povijest svoje zemlje, ali i odnose u svojoj obitelji. Za "Majku svih laži" je dobila nagradu Zlatno oko na festivalu u Cannesu koja se dodjeljuje za najbolji dokumentarac, a imao je ovaj film nevjerojatan festivalski život i prikazan je na više od 20 većih i ozbiljnijih festivala. Film je to u kojem El Moudir kao da suočava one koji neke događaje iz nedavne povijesti Maroka odbijaju zaboraviti s onima koji ih se ne žele sjećati. Prvenstveno se ti događaji odnose na brutalan obračun vlasti sa studentima i radnicima koji su u ljeto 1981. godine prosvjedovali zbog naglog porasta cijena osnovnih životnih namirnica.
Samo malo radi konteksta, Maroko je tada funkcionirao na razini apsolutističke monarhije kojom je vladao kralj Hassan II. Kao svaki pravi kralj, naslijedio je on na prijestolju svog oca još 1961., a "mandat" mu je prestao sa smrti 1999. godine. Nakon šest godina rata za Zapadnu Saharu koji je potpuno iscrpio zemlju, Vlada je krajem svibnja 1981. brutalno podigla cijene namirnica poput brašna, šećera, ulja, mlijeka i maslaca. Sindikati su zbog toga pozvali na štrajk, a jedan takav štrajk u Casablanci se pretvorio u masovne prosvjede. Ubrzo je to izraslo i u nešto ozbiljnije jer su tisuće mladih i gladnih ljudi iz sirotinjskih četvrti počeli divljati po gradu uništavajući ispred sebe sve simbole bogatstva u gradu. Policija i vojska su izašli na ulice pobili na stotine ljudi, a događaj je to o kojem se i danas ne govori u domu obitelji El Moudir.
Autorica je tu svoju obiteljsku priču i priču o recentnoj povijesti svoje zemlje iznijela na potpuno inovativan način u kojem joj je uvelike pomogao njezin otac. Izgradili su on i njegovi prijatelji gotovo cijelu maketu grada od glinenih figurica, a u početku tako ulazimo u njihovu obiteljsku kuću za vrijeme dok je autorica odrastala u Casablanci. Svu pažnju otima od početka njena baka, dominantna starica koja djeluje nekako zločesto i opasno premda je i nemaš što vidjeti. Zabranila je ona u njihovoj kući praktički sve fotografije, osim slike kralja Hassana II. koji ih i dalje sve gleda sa zida. Upravo ta činjenica da njena obitelj uopće nema nikakvih obiteljskih fotografija, ponajviše je i zaintrigirala autoricu da uopće snimi ovaj film.
Prva intencija joj je bila pomoću figurica i maketa svog kvarta pa i dijelova Casablance rekreirati svoje djetinjstvo, no kako to već obično biva, čačkanje po prošlosti odvest će je puno dalje. Kako će otkrivati povijest svoje obitelji, tako će otkriti da je ulica u kojoj živi itekako povezana s događajima iz ljeta 1981. godine i da su brojni stanovnici njezine ulice stradali u obračunu s policijom i vojskom. Pomalo na tragu senzacionalnog dokumentarca Joshue Oppenheimera "The Act of Killing" u kojem je pronašao Indonežane koji su tijekom šezdesetih sudjelovali u egzekucijama tijekom tamošnjeg građanskog rata pa ih je nagovorio da rekreiraju te događaje, i El Moudir će izvesti nešto slično. Samo s figuricama, no podjednako je to potresno, stravično i šokantno jer će preživjeli opisivati kako su izgledale te marokanske olovne godine.
Primjedbe
Objavi komentar