Tek u pedesetim godinama života meni iznimno dragi engleski glumac Gary Oldman zaslužio je prvu nominaciju za Oscara. I to za ulogu legendarnog fiktivnog špijuna Georgea Smileya kojeg je osmislio John le Carre u svojim poznatim špijunskim romanima. Kako je Le Carre i sam u mladosti radio za tajne službe, tako je Smileya intencijski osmislio kao potpuni antipod Jamesu Bondu, glamuroznom zavodniku koji je svijet špijunaže prikazao kao nešto spektakularno. Kod Le Carrea toga nema, a film koji je režirao Šveđanin Tomas Alfredson baš sjajno hvata taj lecareovski duh.
Njegovi špijuni nisu nimalo glamurozni, ne ističu se, ne odskaču, pokušavaju ostati skriveni, a nakon što je početkom sedamdesetih propala akcija u Mađarskoj, šef tajne službe Control (John Hurt) i Smiley (Oldman) su poslani u penziju. Novi šef tajne službe postaje Percy Alleline (Toby Jones), no čini se da u britanskoj tajnoj službi postoji sovjetska krtica. Tako će zamjenik novog šefa zatražiti od Smileya da istraži ima li u tome istine i tko bi to mogao biti. Elegantan je to i staromodan britanski špijunski triler polaganog tempa, a tijekom istrage Smiley će otkriti i više nego što je želio.
Priča je tu iznimno kompleksna, prepuna likova koji djeluju kao da svaki igra neku svoju igru i kao da nešto skriva. Scenarij je tu zaista izvrstan, strukturiran kao pravi labirint u kojem se vrlo lako izgubiti i u kojem nam neko vrijeme gotovo ništa nije jasno. I ne čudi da su Bridget O'Connor i Peter Straughan bili nominirani za najbolji adaptirani za najbolji scenarij. Zanimljivo je kako je jedan od kandidata za režiju "Dečko, dama, kralj, špijun" bio i korejski filmaš Park Chan-wook koji je koju godinu kasnije snimio mini-seriju "Little Drummer Girl" po Le Carreovom romanu.
Primjedbe
Objavi komentar