Ova provokativna norveška psihološka drama nastavila je recentni trend tzv. anti-lolita filmova započetih danskim "Queen of Hearts", a nastavljen njegovim francuskim remakeom Catherine Breillat "Last Summer" pa i američkim "Babygirl" s Nicole Kidman. Svim tim anti-lolita filmova zajedničko je da tu imamo starije gospođe koje zavode mladiće, no u debitantskom filmu Norvežanke Nine Krag nije baš crno - bijelo tko će tu koga zapravo zavesti. Premijeru je "Don't Call Me Mama" imao na festivalu u češkim Karlovim Varyma gdje je Pia Tjelta dobila nagradu za najbolju glumicu.
Tjelta (Blindsone) je četrdeset i nešto godišnja Eva, nastavnica književnosti i supruga gradonačelnika Josteina (Kristoffer Joner) koja će se upustiti u vezu sa 18-godišnjim Amirom (Tarek Zayat), izbjeglicom iz Sirije s talentom za poeziju koji traži azil u Norveškoj. Praktički u prvoj sceni shvaćamo da je brak Eve i Josteina u krizi i da je on bio nevjeran. Očito je da se i dalje privlačna Eva osjeća nekako nevidljivo, nezadovoljno, a nešto što se u početku činilo kao priča o emocionalnom i seksualnom buđenju sredovječne žene, s vremenom će se pretvoriti u psihološku dramu, gotovo triler.
Naravno da je Evi od početka jasno da je ona ta koja u tajnoj i zabranjenoj vezi puno više riskira, a ne sumnja ona u intencije mladića nad čijom tužnom sudbinom se sažalila iako je i njoj jasno da njegova priča baš i ne štima potpuno. Kada Amir više neće imati pravo na smještaj u kući za azilante, Eva će ga čak i privremeno udomiti i smjestiti ga u sobi svoje kćeri koja je odselila, a postat će istovremeno njegova mentorica kod prijave za fakultet i preuzimat će sve veći i veći rizik. Iako je Amir tinejdžer, činit će se kao da se Eva tu zaljubila kao tinejdžerica, premda će postajati sve paranoičnija, neće ona odustajati od te veze ni kada njen status u društvu pa i status njenog muža tu bude ugrožen.
Ipak, ništa tu nije jednostavno i jednoznačno jer ipak je Eva ta koja ima određeni status i ugled u društvu dok je Amir taj za kojim se nitko neće ni okrenuti ako ga se deportira natrag u Siriju. Gotovo svo vrijeme Eva je u prvom planu i kamera je praktički svo vrijeme prati, a odlučila se Knag za naturalistički stil lišen nekih stilizacija. Tjelta je uvjerljiva kao učiteljica koja si je dozvolila takvo nešto i posebno je zanimljiva njena transformacija iz frustrirane i nesretne, zatvorene žene u antiheroinu koja će ipak dobro razmisliti je li spremna riskirati sve. Bio je "Don't Call Me Mama" uvjerljiva i kompleksna psihološka drama kojom je nastavljen dobar niz recentnih norveških filmova.
Primjedbe
Objavi komentar