Negdje pred kraj sjajnog filma Josha Safdiea kroz glavu mi je prošla misao da je "Marty Supreme" zapravo "The Hustler" za 21. stoljeće. Glavni lik se ovdje doduše ne bavi biljarom, već stolnim tenisom, no razdoblje u kojem se odvija radnja i okolnosti su tu vrlo slične, a i legendarni Eddie Felson i Marty Mauser imaju jako puno sličnosti. Čak je i sam Timothee Chalamet koji je sjajno utjelovio mladog ping-pongaša istaknuo da mu je Newmanov lik bio najveća inspiracija, a na trenutke on djeluje kao Eddie Felson na speedu. Baš kao i svi prethodni filmovi braće Safdie poput "Good Time", pogotovo "Uncut Gems", prvi samostalni film Josha Safdiea je nevjerojatno dinamičana, uzbudljiva humorna drama čija se radnja odvija početkom pedesetih.
Film je to iznimne energije, a ako sam mislio da je uloga Boba Dylana u prošlogodišnjoj biografskoj drami nešto najbolje što smo do sada vidjeli od mladog američko - francuskog glumca, ovo je još stepenica iznad. Chalamet je Marty Mausner, 23-godišnjak iz New Yorka koji je neslužbeni prvak Amerike u stolnom tenisu, a njegov je lik osmišljen po Martyu Reismanu, stvarnom šampionu s početka pedesetih. No, problem je što je ping-pong tada potpuno neatraktivan sport od kojeg se ne može živjeti, a taj ambiciozni, tašti, snalažljivi, na trenutke nevjerojatno iritantni, ali inteligentni mladić to želi promijeniti. Tog mladog Židova upoznajemo kako 1952. godine radi kao prodavač cipela u trgovini svog ujaka u New Yorku, a sanja on kako će postati svjetski prvak u stolnom tenisu i patentirati svoj brend ping-pong loptica koje je nazvao Marty Supreme.
U tajnoj je on vezi sa udanom susjedom i prijateljicom iz djetinjstva Rachel (Odessa A'zion) kojoj će već u uvodnoj sceni napraviti dijete, a radi on u ujakovom dućanu isključivo kako bi došao do novca za kartu za London gdje se odvija prvenstvo u stolnom tenisu. Toliko toga ludog i nevjerojatnog se ovdje događa da bih potrošio previše vremena na prepričavanje radnje, a upadat će taj nepouzdani tip u toliko nevjerojatnih i naizgled bezizlaznih situacija da je to gotovo nemoguće pobrojati. Pokušat će on "hustlati" doslovno svakoga koga susretne, a dok je na trenutke "Marty Supreme" urnebesna apsurdističa komedija vrlo brzo se to pretvori u šokantnu i brutalnu dramu.
.png)
Pomalo me po duhu podsjetio ovaj film i na Andersonov "Licorice Pizza" jer naprosto je nevjerojatno u kakve će sve naizgled bezizlazne i nemoguće situacije Marty ovdje upasti. I dok je Chalamet svakakvo tu prva violina glumačkog ansambla, iznimna je tu i galerija sporednih likova. Ponajviše umirovljena glumica Kay Stone (Gwyneth Paltrow) i njen bogati muž, vlasnik tvornice penkala Milton Rockwell (Kevin O'Leary) će svaki na svoj način biti žrtve Martyevih smicalica, baš kao i lik kojeg je utjelovio legendarni nezavisni filmaš Abel Ferrara. Premda je Marty stolnotenisač, nije to ni izbliza klasični sportski film, već Safdie kako da brzi ritam ping-ponga koristi kao okidač za kompletan tempo svog filma.
Pravi je to spektakl od filma s pregršt nezaboravnih scena poput jedne koja se već može prozvati antologijskom i u kojoj se po prvi put susreću Marty i lik Abela Ferrare. Martyev lik jedan je od onih tipova s kakvima u stvarnom životu ne bismo htjeli imati posla, no poput DiCapriovog Franka Abagnele u podjednako sjajnom "Catch Me If You Can" Stevena Spielberga, lik je to kakve obožavamo gledati na filmu. Spreman je on na sve kako bi ostvario svoje ciljeve, a iznevjerit će i prevarit će ako treba doslovno i svoju staru mamu (Fran Drescher). Nevjerojatno je on talentirani, ali podjednako autodestruktivni talent koji živi na rubu profesionalnog sporta i kriminalnog podzemlja, a afirmirao se kroz poluilegalne dvoboje, oklade i nadmudrivanje što mu je dalo onu uličnu oštrinu.
Sanja on ostvarenje američkog sna na svoj način, vjeruje da će postati svjetski prvak u stolnom tenisu što će mu donijeti novac i odobravanje, poštovanje ljudi koji ga smatraju propalitetom. Želi on svima pokazati da su u krivu, no ta opsesija uspjehom i željom da se pokaže, konstantno će ga voditi prema njegovom samouništenju. U gotovo svakoj situaciji kada mora donijeti odluku, on će napraviti nešto krivo, no svejedno će mu se opet otvoriti neka nova vrata i nova prilika za sljedeću pogrešnu odluku. Maestralan je to, divlji film koji imponira intenzitetom, energijom, a Safdie i njegov direktor fotografije Darius Khondji s kojim je radio i na "Uncut Gems" uspjeli su postići da film izgleda kao da se zaista odvija pedesetih, čak je i muzika uglavnom iz osamdesetih sjajno tu ukomponirana. Svakako jedan od najboljih filmova godine.
Primjedbe
Objavi komentar