Prilično iznenađujuće je legendarni, ali gotovo već otpisani američki nezavisni filmaš Jim Jarmusch za ovu antologijsku humornu dramu osvojio i najvrjedniju nagradu u svojoj dugoj i bogatoj karijeri, Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Nakon što se osamdesetih predstavio, a devedestih potvrdio baš posebnim, specifičnim filmovima koji su obično balansirali između komedije i drame, u dvijetisućitima Jarmusch nije snimio ništa tako dobro, a ni bitno kao u toj sjajnoj ranoj fazi karijere. Baš čudan film je i "Father Mother Sister Brother" i nekako imam dojam da je glavna nagrada u Veneciji više priznanje za sve što je ranije napravio, nego nagrada isključivo za ovaj gotovo šifrirani, kriptični film koji ima svojih svjetlih trenutaka.
Snimanje nečega što bi se moglo opisati kao antologija odnosno filmova koji se sastoje od nekoliko priča nije novost za Jarmuscha, no sva tri takva njegova prethodna filma (Mystery Train, Night on Earth, Coffee and Cigarettes) snimljena u tom stilu bila su mi puno bolja. U "Father Mother Sister Brothers" imamo tri priče koje su poredane od najbolje prema najslabijoj (barem po mom ukusu), a svima je zajedničko da su to priče o obitelji. Kaže netko od likova ovdje onu poznatu izreku da prijatelje i partnere možeš birati, ali obitelj ne, a u svim pričama susreću se tu članovi obitelji koji baš i nisu tako često u kontaktu. To se, uz izuzetak najslabije zadnje priče u kojoj se u Parizu nakon tragične pogibije majke i oca susreću blizanci Skye (Indya Moore) i Billy (Luka Sabbat), i osjeti i svi oni kao da jedva čekaju da ti trenuci okupljanja završe.
U prvoj priči brat Jeff (Adam Driver) i sestra Emily (Mayim Bialik) putuju u posjet starom ocu koji živi kao pustinjak negdje u ruralnim krajevima u Americi. I taj prvi dio s tatom čudakom kojeg je utjelovio Tom Waits bio mi je daleko najbolji, a brinu za tatu njegovi sin i kćer, nekako osjećaju i grižnju savjesti što ga ne posjećuju češće, no na kraju će nam tu postati jasno da ništa tu nije onako kako izgleda. Druga priča odvija se u Dublinu gdje je Charlotte Rampling dobrostojeća umirovljenica i autorica popularnih ljubavnih romana kojoj u godišnji posjet dolaze dvije kćeri. Iako i trendi Lilith (Vicky Krieps) i uštogljena Timothea (Cate Blanchett) također žive ondje, mamu posjećuju samo jednom godišnje, a čini se kao da svima takav aranžman savršeno odgovara.
I neki detalji se tu stalno ponavljaju poput istih rečenica ili skejtera koji se voze po ulici, kao da Jarmusch pokušava ostaviti neke signale pomoću kojih bismo trebali povezati ove tri priče. No, prije svega film je to koji kao da nas tjera da razmišljamo o tome što smo mi kada odrastemo svojim roditeljima i mislimo li da smo im potrebniji više nego što stvarno jesmo? Pogotovo kako stare, tako nekako mislimo da oni ne mogu bez nas, naše pomoći i brige, no možda je njima zapravo bolje dok imaju neki svoj mir, neki svoj život koji mi možda ne možemo shvatiti. O roditeljima obično ne razmišljamo da su to ljudi koji su imali svoje živote prije nego što smo se mi rodili, a nakon što su nas othranili, odgojili i izbacili iz gnijezda kada smo već odrasli i sposobni brinuti sami za sebe, možda nas više i ne trebaju.
Film je to u kojem stalno čekamo da se dogodi nešto prijelomno, da dođe do nekog konflikta između članova obitelji, no sve to Jarmusch drži u nekim mirnim vodama, bez nekih posebnih kriza, nedajbože sukoba. Suptilna je to, gorko - slatka humorna drama za koju je od prve do posljednje scene očigledno da je riječ o Jarmuschevom filmu koja me po nekim detaljima podsjetila na vjerojatno njegov najbolji film, "Noć na zemlji". Neobičan, minimalistički film kojim je Jarmusch još jednom potvrdio da su njegova djela poput kinder jajeta. Otprilike znaš što možeš od njega očekivati, no uvijek te iznenadi nečim potpuno neočekivanim i natjera na razmišljanje.
Primjedbe
Objavi komentar