U najkraćim crtama bi se "My Stolen Planet" autorice Farahnaz Sharifi moglo opisati riječima u Iranu ništa novo. Još jedna je to osobna dokumentarna priča u kojoj autorica govori o svojoj perspektivi života u jednoj takvoj totalitarnoj državi u kojoj je ženama praktički sve zabranjeno. I nije to samo osobna, već i politička esejistička pripovijest u kojoj Sharifi kroz dnevničku narativnu formu istražuje sjećanje, identitet i otpor Iranki suočenih s represivnim režimom u Iranu. Kombinira ona različite vizualne materijale kako bi konstruirala osobnu naraciju pa imamo tu puno arhivskog materijala, njenog i od drugih žena i te snimke nepoznatih ljudi i njezini osobni arhivi služe kao sirovi materijal za rekonstrukciju izgubljene prošlosti i kolektivnog sjećanja.
Koristi se ona i oštrom montažom različitih formata, vremena i narativnih fragmenata stvarajući vizualni kolaž koji prelazi granice tradicionalnog dokumentarizma, a njena tehnika uključuje i spajanje starih analognih snimki s digitalnim snimkama suvremenih događaja i protesta, što stvara vidljivu razliku između privatnog sjećanja i javne stvarnosti. I sve to Sharifi koristi kako bi rekonstruirala povijest i prezentirala osobnu perspektivu na kolektivno iskustvo Iranki kroz sjećanja i otpor. "My Stolen Planet" tako prati život i sjećanja same redateljice, rođene 1979. godine neposredno nakon islamske revolucije.
Film kontrastira trenutke privatne radosti poput plesa, pjesme i svakodnevnih prizora iz obiteljskog života s javnom stvarnošću ugnjetavanja i prisile u Teheranu koji su započeli praktički od njenog rođenja. Pratimo tu stalne prosvjede uglavnom žena koje se bore protiv nametanja da moraju nositi pokrivala za glavu vani, a u svom neobičnom umjetničkom filmu ona rekonstruira alternativnu povijest Irana i dokumentira živote žena koje su morale žrtvovati osobnu slobodu. Pomalo po stilu ona kao da pokušava pratiti Kiarostamija ili Panahija, a "My Stolen Planet" je na kraju realiziran u njemačkoj produkciji pošto Sharifi ondje živi posljednjih nekoliko godina i nešto slično ne bi mogla objaviti u svom Iranu.
Primjedbe
Objavi komentar