Košarkaška reprezentacija Jugoslavije koja je krajem osamdesetih i na samom početku devedesetih bila nepobjediva poslužila je autoru Juri Pavloviću kao simbol raspada Jugoslavije. Sudbina se poigrala tako da je ta nevjerojatna generacija svoj posljednji ples imala u drugoj polovici lipnja 1991. godine na Europskom prvenstvu u Rimu kada je nastupala i branila europsko zlato u trenucima kada se zemlja čije su boje branili i pod čijom su himnom nastupili, prestala postojati. Nije "Izgubljeni Dream Team" film koji s nostalgijom gleda na Jugoslaviju jer da je ondje sve bilo savršeno, sasvim sigurno se ne bi dogodilo ono što se poslije dogodilo.
No, glavni protagonisti priče odnosno tadašnji košarkaški reprezentativci, danas košarkaške legende prisjećaju se tih vremena i govore kako praktički do posljednjih trenutaka nisu imali dojam da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Okupio je Pavlović tu sve relevantne sudionike te priče, od izbornika Dude Ivkovića pa preko igrača kao što su Kukoč, Rađa i Perasović iz Hrvatske, Jure Zdovc iz Slovenije ili Divac, Paspalj, Đorđević, Danilović, Savić i još poneki iz Srbije. Prisjećaju se oni vremena kada su kao mladi harali Europom i svijetom, gazili sve pred sobom, pobijeđivali bez većih problema sve koji su im se našli na putu pa tako i reprezentaciju SAD-a na svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine.
Upravo to je i bio razlog zašto je Amerika za Olimpijadu u Barceloni 1992. godine odlučila prvi puta okupiti najveće zvijezde NBA lige predvođene Jordanom, Birdom, Johnsonom, Barkleyem i svim tim legendama. No, kao što znamo, taj okršaj između dvije najbolje reprezentacije tog vremena nikad se nije dogodio jer se Jugoslavija u međuvremenu raspala u krvavom ratu, a na olimpijadi je nastupila Hrvatska koja je u Barceloni osvojila srebro, ali nije imala realne šanse protiv Amera. Pričaju svi sugovornici da je reprezentacija tada bila kao jedna velika obitelj i nitko se nije zamarao tko je koje nacionalnosti, niti im je to tada predstavljalo nekakav problem. Kad su na EP-u 1989. godine donijeli Jugoslaviji naslov prvaka Europe u Zagrebu nitko od njih nije ni naslućivao da se nešto tada kuha, a prve natruhe su osjetili godinu dana kasnije u Argentini, pogotovo nakon onog incidenta s Divcom i hrvatskom zastavom.
Jako dobro tu Pavlović gradi priču, vodi nas kroz vrijeme za koje smo u međuvremenu postali svjesni da je to bio neki balon koji kao da je čekao kada će eksplodirati, a mitovi o bratstvu i jedinstvu su nestali u krvi. Zanimljiv mi je "Izgubljeni Dream Team" i iz aspekta jer su protagonisti pripadnici generacije rođeni tijekom šezdesetih ili na samom početku sedamdesetih, ljudi rođeni ipak dosta nakon završetka II svjetskog rata koji su se potpuno formirali u toj nesretnoj bivšoj državi. S većom dozom nostalgije sam gledao ovaj dokumentarac iz razloga što je košarka tada bila sport s kojim smo se mogli ponositi, a danas je, barem kada govorim o Hrvatskoj, ona potpuno propala. Sjećam se vremena početkom dvijetisućitih kad sam još kao student živio u Zagrebu, pa stalno smo išli na utakmice Cibone, košarka se igrala na svakom igralištu, a sada... Govori ovaj film o vremenu koje kao da je davna prošlost, ne samo po pitanju države i društvenog uređenja, a tih nešto više od tri desetljeća iz današnje perspektive djeluju kao da su se dogodila puno, puno ranije. I što najtužnije i najstrašnije od svega, izgleda kao da nismo puno naučili iz nedavne povijesti koju smo i svi mi koji danas imamo četrdeset i sami proživjeli, a to me nekako žalosti i ljuti kad vidim da ima onih koji i dalje zazivaju destrukciju. Film je to koji svaki pravi ljubitelj košarke ne bi trebao propustiti.
Primjedbe
Objavi komentar