Ne treba biti posebno bistar da bi se primijetilo kako se razina demokracije urušava i kod nas koji se, kakvi god bili, ipak smatramo dijelom zapadnog, slobodnog svijeta. Populističke snage već odavno jačaju, neokonzervatizam je sveprisutan, a nacionalizam pa i neki oblici neonacizma već kao da postaju prihvatljivi. No, koliko god situacija u nas bila loša i s razlogom smo zabrinuti, još uvijek smo daleko od totalitarnih sustava kakvih ima koliko hočeš. Jedna od tih sve samo ne slobodnih država je i Putinova Rusija, a u ipak fikcionaliziranoj priči o današnjoj Rusiji s posebnim naglaskom na posljednjih četvrt stoljeća pod vladavinom Putina, postaje nam donekle jasnije kako se to dogodilo.
Gledajući "The Wizard of Kremlin" koji je snimio ugledni francuski art-filmaš Olivier Assayas kroz glavu mi je prolazilo pitanje je li Rusija bila gora pod Borisom Jeljcinom kad su ondje vladali potpuni kaos i bezakonje, a zemljom su zapravo vladali oligarsi koji su zgrabili sve što im se našlo na putu. Ili sada kada tom najvećom zemljom svijeta vlada Putin koji je od Rusije možda napravio gospodarski moćnu zemlju, ali istovremeno je to zemlja s minimalnim slobodama. A u povijesno - političkoj drami - satiri nastaloj prema istoimenom romanu talijanskog novinara Giuliana da Empolija praktički iz prve ruke doznajemo kako je izgledala ta tranzicija iz Sovjetskog saveza u najdivljiji oblik kapitalizma valjda ikad zabilježen pa na kraju u groteskni miks crony kapitalizma i staljinizma kakav je danas ondje na snazi pod Putinom.
I živo mi se jebe što će sad neki rusofili frknuti nosom jer ja stvarno nemam
apsolutno ništa protiv Rusa i izuzetno cijenim njihovu kulturu i umjetnost, no
nekako mi nije jasno zašto oni koji seru po zapadu, a hvale Rusiju, jednostavno
ne presele tamo, već uglavnom svi s ovih prostora idu baš na taj truli i
dekadentni zapad. No, dobro, da sad ne gubim previše vremena na svoje
filozofije, "The Wizard of Kremlin" je bio do sada daleko
najambiciozniji Assayasov film i s punih 70 godina snimio je on nešto što bi se
moglo opisati kao miks političkog trilera, satire, crne komedije i povijesne
drame. Dakako da se sve ono što ćemo vidjeti u njegovom filmu nije dogodilo jer
priča je zasnovana na fikcionalnim susretima u ovom slučaju američkog novinara
(Jeffrey Wright) i čovjeka koji je od početaka bio Putinov savjetnik po imenu
Vladimir Baranov (Paul Dano). No, možda se stvarno sve baš tako nekako događalo, tko će ga znati.
Iako se nigdje ni u knjizi, ni u filmu to eksplicitno ne spominje, Da Empoli je njegov lik zamislio prema stvarnom ruskom političaru Vladislavu Surkovu, a sličnosti i koincidencije tu sigurno nisu slučajne. Tako na početku svoje priče koju nam Baranov iznosi kao narator on sebe naziva i kao "novi Rasputin", a kroz dobrih 135 minuta koliko traje film doznajemo kako je taj student kazališne režije za vrijeme kasnog komunizma postao jedan od najmoćnijih ljudi u Rusiji. I tako preko divljih studentskih partija na prijelazu iz osamdesetih u devedesete, Baranov počinje upoznavati moćne figure iz tog vremena. Prvi će biti mladi biznismen Dmitri Sidorov (Tom Sturridge), osmišljen prema oligarhu Mihailu Hodorkovskom koji će mu čak i oteti curu Kseniju (Alicia Vikander).
Ubrzo će se on zaposliti i na televiziji u to vrijeme najmoćnijeg oligarha Borisa Berezovskog (Will Keen) te će postati njegova desna ruka. Kada ovaj odluči da je vrijeme da se konačno makne stari, pijani i bolesni Jeljcin koji je bio najobičnija marioneta za oligarhe, odluka je pala na potpuno anonimnog kontraobavještajca i nekadašnjeg KGB-ovca Vladimira Putina (Jude Law). Ubrzo će Baranov postati i Putinova desna ruka, a danas znamo kako je on izigrao oligarhe od kojih su svi oni u međuvremenu ili umrli pod misterioznim okolnostima ili su u egzilu. I potpuno zgrabiti vlast koju će samo učvršćivati do danas.
Iznimno je to dinamičan i uzbudljiv film u kojem oni koji prate ili su upoznati s događanjima u Rusiji posljednjih 30, 40 godina možda i neće doznati nešto posebno novo, no baš brutalno i cinično pokazuje svo to ludilo. I kako je Putin od početka zapravo briljantno osmislio svoj dijabolični plan izazivanja kaosa u kojem se onda pojavljuje on kao spasitelj. A znamo da Rusi vole spasitelje, čvrste ruke, diktatore kojeg se svi boje, najbolji primjer je tu dakako Staljin s kojim se često tu povlače paralele, siguro ne slučajno. Koliko vidim, kritika baš i nije s oduševljenjem prihvatila Assayasov film, no meni je to djelovalo zbilja fascinantno, bez obzira što na sve to ne treba gledati kao na dokumentarac, ali baš dobro i jednostavno prikazuje mehanizme na koje je Putin ugrabio svu vlast u Rusiji. I koje su mu ambicije.
Primjedbe
Objavi komentar