Jedno i više nego ugodno filmsko iznenađenje nam stiže iz Indonezije, a "Krokodilske suze" su ne samo prava filmska egzotika, već iznimno kvalitetna i jako dobro promišljena kombinacija psihološke drame i trilera. Bio je to i debitantski film za tamošnjeg filmaša Tumpala Tampubolona kojim se predstavio na festivalu u Torontu, a radnju je on smjestio na farmu krokodila u izoliranom provincijskom mjestu na zapadnoj Javi. Gotovo pa je to nadrealno okruženje, a "Crocodile Tears" je tek naizgled psihološki triler jer će ubrzo prerasti u slojevitu obiteljsku dramu, priču o odrastanju i gotovo gotičku studiju opsesivne majčinske ljubavi.
Smješten na izoliranu farmu krokodila u zapadnoj Javi, film prati mladića Johana koji živi s majkom, uvjerenom da je bijeli krokodil kojega čuva zapravo njezin pokojni suprug i Johanov otac. Pomalo spori i povučeni Johan koji je cijeli život proveo na toj farmi krokodila potpuno izoliran od vanjskog svijeta, jednom prilikom kad će po gradiću dijeliti letke za show s krokodilima, upoznat će mladu i privlačnu djevojku Arumi. Ona radi u karaoke baru kao neka animir-drama, a zapravo je prostitutka, no Johan će se svejedno zaljubiti u nju preko ušiju. Kontakt s njom kao da će mu prvi puta otvoriti mogućnost napuštanja tog izoliranog svijeta u kojem je odrastao, čime započinje sukob između majčine posesivnosti i sinove želje za slobodom.
U središtu priče je toksičan, gotovo bolestan odnos majke i sina koji gotovo kao da su vezani i dalje pupčanom vrpcom i doslovno spavaju zajedno u istom krevetu. Film propitkuje granicu između roditeljske zaštite i destruktivne kontrole, prikazujući kako pretjerana privrženost može spriječiti odrastanje i stvaranje svog identiteta. Istovremeno se "Crodocile Tears" bavi oslobađanjem od obiteljskih trauma, sukobom tradicije i modernosti te prijelazom iz adolescencije u odraslu dob. Krokodil tu nije samo egzotičan detalj, nego snažan simbol jer istovremeno on predstavlja zaštitu, opasnost i primitivne nagone, dok naslov "Krokodilske suze" dobiva novo značenje kroz metaforu majčinske ljubavi koja može biti jednako brižna koliko i pogubna.
I stilski je to jako zanimljiv film jer Tampubolon tu spaja psihološku dramu, misterij, horor i elemente magijskog realizma. Atmosfera je važnija od same radnje, a napetost proizlazi iz stalnog osjećaja da se stvarnost i halucinacija, racionalno i iracionalno, neprestano isprepliću. Vizualno dominiraju taj egzotični krajolik i ograđeni prostor farme krokodila, koji djeluje poput zatvora iz kojeg nema izlaza, a istovremeno ti gmazovi koje mama i sin stalno hrane kokošima izazivaju jezu i strah. Fotografija koristi prirodno svjetlo, prigušene tonove i spori ritam kako bi naglasila izolaciju likova. Umjesto naglih obrata, redatelj napetost gradi postupno, gotovo hipnotički, a posebno se ističe način na koji film spaja realizam s elementima folklora i nadnaravnog.
Gledatelj dugo nije siguran promatra li stvarne događaje ili svijet oblikovan traumama i vjerovanjima glavnih likova i ta dvosmislenost jedna je od najvećih kvaliteta filma jer izbjegava jednostavna objašnjenja i ostavlja prostor za različita tumačenja. Mračna je to kombinacija drame i trilera koja kroz priču o jednoj disfunkcionalnoj obitelji govori o odrastanju, gubitku i bolnom procesu oslobađanja od onih koje najviše volimo. Baš uvrnut i lud film koji za razliku od većine djela iz tih egzotičnih destinacija ne polaže isključivo sve karte u to nama nepoznato i neobično okruženje, već se Tampubolon potrudio smisliti jako zanimljivu i dobru priču, a uvjerljive su i glumačke izvedbe.
Primjedbe
Objavi komentar