Iz današnje perspektive ovaj kultni britanski horor koji se može pronaći i pod nazivom "Night of the Demon" djeluje arhaično, rubno smiješno. Ponajviše zbog dvije scene, jedne na samom početku, druge na kraju filma kada se režiser Jacques Tourneur odlučuje zaista prikazati tog naslovnog demona. I tadašnja kritika je upravo odluku da se on eksplicitno prikaže isticala kao pogrešku jer jasno je da tadašnji specijalni efekti nisu mogli dočarati jezu i užas, već je demon izgledao smiješno. Svejedno, danas "Curse of the Demon" uživa kultni status, a Tourneurova odluka da prikaže demona iako je bilo očito da će on narušiti priču koja se inače jako dobro gradi, utjecala na kasnije majstore horora da bolje balansiraju odluke što i koliko eksplicitno prikazati, a koliko prepustiti mašti gledatelja.
Pratimo tu američkog psihologa Johna Holdena (Dana Andrews) koji dolazi u Englesku istražiti djelovanje navodnog okultnog kulta. Holden je racionalist i skeptik te želi razotkriti vođu kulta, karizmatičnog Juliana Karswella (Niall MacGinnis), kao običnog manipulatora i prevaranta. No, nakon misteriozne smrti kolege koji je prethodno istraživao isti kult, Holden se suočava s mogućnošću da iza svega stoji stvarna nadnaravna sila. Karswell mu potajno podmeće ukletu runsku poruku koja, prema legendi, priziva demona i najavljuje sigurnu smrt unutar nekoliko dana. Kako rok istječe, Holden postupno prelazi put od potpune nevjerice do suočavanja s idejom da znanost možda ne može objasniti sve, a prijetnja postaje sve bliža.
Francuz Tourneur je još četrdesetih u Hollywoodu snimao horore kao što su "Cat People", "I Walked With a Zombie" i "The Leopard Man" i isticao se on po svom mračnom, atmosferičnom stilu još tada. No, "Curse of the Demon" se često ističe kao film koji u povijesti horora predstavlja svojevrsni most između klasičnog gotičkog i psihološkog horora te modernih, atmosferičnih pristupa strahu. Njegov dugoročni estetski i narativni utjecaj na moderni horor je značajan, ponajviše u tom suzdržaju prikazu nadnaravnog te se često oslanja na sjene, zvuk i kadar izvan fokusa. Među prvima je on u horor uveo lik racionalnog, skeptičnog protagonista koji se suočava s mogućnošću da nadnaravno ipak postoji, a izvrsno on koristi britanske pejzaže, maglu i noćne eksterijere kako bi stvorio osjećaj nelagode.
Primjedbe
Objavi komentar