Maorski gothic revenge horor smješten u viktorijansku Englesku, 1859. godine. Samo ta jedna rečenica stoji kao opis horora koji je snimio novozelandski Maor s londonskom adresom Taratoa Stappard, a tih nekoliko riječi zapravo je i najprecizniji opis "Marame". Bavi se Stappard ovdje ponajviše nasljeđem kolonijalizma i njegovim dugotrajnim posljedicama za autohtoni maorski narod i to kroz priču mlade maorke koja istražuje vlastito podrijetlo, propitkuje pitanja identiteta, pripadnosti i traga za obiteljskim korijenima. Nakon što je primila pismo misterioznog stranca koji tvrdi da ima neke informacije o njenim roditeljima, mlada žena po imenu Mary Stevens, ali maorskog imena Marama stigla je u zabačeni dvorac u Yorkshireu.
I tipični je to dvorac iz britanskih horor filmova, a ondje živi čovjek po imenu Nathaniel Cole (Toby Stepenhs) koji će joj ponuditi posao guvernante njegove unučice Anne, također dijelom maorke. Očigledno je on bogat čovjek, nekako čudno opsjednut maorskom kulturom, a koristeći estetiku gotičkog horora, Stappard tu istražuje teme kulturnog brisanja, prisvajanja autohtone baštine i međugeneracijske traume nastale kao posljedica kolonijalnog nasilja. Središnje mjesto zauzimaju iskustva autohtonih žena, odnos između osobne i kolektivne povijesti te pokušaj suočavanja s nepravdama prošlosti.
Užas se tu ne očituje kroz pažljivo osmišljene nagle prepade, ni zlonamjerne entitete koji vrebaju iz mračnih kutaka Nathanielove velike kuće, već kroz bljeskovite vizije koje obuzimaju Mary svaki put kada dođe u dodir s predmetima koji nose tugu članova obitelji koje nikada nije upoznala ili kada se pogleda u staro zrcalo koje je nekoć odražavalo njezinu sestru blizanku Emilie (koju također glumi Osborne), dok je živjela u tim istim prostorijama. Povremeno se učestali prizori nasilja iz prošlosti, koje su proživjele druge žene iz njezine loze, možda čine repetitivno, a dok Mary provodi vrijeme s djevojčicom, postupno se razotkriva Nathanielovo izopačeno prisvajanje maorske kulture kroz artefakte koje je prikupio.
Najšokantniji među njima je wharenui odnosno tradicionalna zajednička kuća koju je dao dopremiti s Novog Zelanda u Englesku kao nastanjivu materijalizaciju svoje fetišizirane fascinacije maorskom kulturom. Prizor wharenuija postavljenog na travi u tajnom vrtu nosi snažnu simboliku jer kolonizator nije samo iscrpljivao resurse i nanosio strahote tijelima pripadnika naroda Maori, nego je otišao toliko daleko da im je ukrao i sam dom u kojem su nekoć živjeli. Do kraja nam je Stappard tu pripremio i neke šokantne prizore, a koristi žanr gotičkog horora kako bi ispričao antikolonijalnu priču o sjećanju, otporu i ponovnom prisvajanju kulturnog identiteta.
Primjedbe
Objavi komentar