Federico Fellini jedan je od najvećih i najvažnijih filmaša svih vremena, autor koji je izgradio poseban, unikatan, neponovljivi i prepoznatljivi stil. I danas često kada pogledamo film koji je vizualno ekstravagantan, gotovo karnevalski prepun likova neobičnih fizionomija, grotesknih motiva, teatralan, odmah kažemo da je to "fellinijevski stil". Jedan od filmova u kojima je svoj potpis Fellini usavršio do vrhunca je i "Roma" koja se može pronaći i kao "Fellinijeva Roma", poluautobiografska humorna drama koja je ujedno i nevjerojatan hommage glavnom gradu Italije. Potpuno u "Romi" Fellini odustaje od klasične naracije, a jedini bitan lik ovdje je zapravo Rim. Sastoji se ovaj film zapravo od više vinjeta u kojima Fellini kontrastira život u Rimu za vrijeme fašizma tridesetih i četrdesetih sa životom u modernom Rimu početkom sedamdesetih.
"Romom" je Fellini uspio i radikalno redefinirati što jedan film uopće može biti jer to nije klasična priča o gradu, već njegov subjektivni, fragmentirani doživljaj Rima nastao kao kombinacija sjećanja, fantazije i promatranja društva. Vjerojatno nikad kod nikoga kao kod Fellinija film nije bio bliže snu jer ispremiješao je on tu potpuno mladenačka sjećanja od svog dolaska u grad kao mladić pa je tako i jedan od likova mladi Fellini kojeg glumi Peter Gonzales. U kasnijim segmentima Fellini tu glumi i samog sebe, a prikazuje "Roma" sav sjaj i svu bijedu Rima kroz niz nezaboravnih i baš fellinijevski grotesknih scena. Od one na početku kada Fellini potkraj tridesetih stiže u Rim i nastanjuje se u pansionu koji vodi bolesno debela žena koja ne može ni ustati u krevetu, a ondje živi cijela galerija grotesknih čudaka poput malene babice ili ćelavog Mussolinijevog dvojnika.
Tu je i prava karnevalska scena u kojoj valjda pola tadašnjeg Rima skupa večera na terasama razasutim po ulici pa bordeli ili vodviljska predstava u kojoj nezadovoljnik iz publike izvođača gađa mačkom, a nastup ubrzo prekida bombardiranje. Vodi nas Fellini tu na putovanje Rimom kakav nitko osim njega nije vidio, a koliko u tim ranim danima Rim djeluje kaotično i groteskno, toliko je u kasnijoj fazi sve to halucinatorno. Rim je ovdje doslovno živi organizam, on je istovremeno kontradiktoran, dekadentan, veličanstven i vulgaran, a Fellini ga ni ne pokušava objasniti, nego ga interpretira kroz osjećaj. Na nevjerojatan način Fellini tu spaja dokumentarizam i fantaziju jer koristi on stvarne situacije poput prometnog kaosa, sveprisutnih prostitutki koje ga očito posebno fasciniraju i religijskih rituala, ali ih pomiče do razine sna čime briše granicu između realnog i režiranog.
Vizualno je to film koji je naprosto nemoguće usporediti s bilo kojim drugim. Sve je tu bučno, prenapučeno, Fellinijeva kamera luta gradom i zadržava se na licima i detaljima i time kao da nas želi uvući u kaos tog mitskog grada. Sjajno on tu u vjerojatno najprovokativnijoj sekvenci povlači paralele između parade prostitutki u prijeratnim i ratnim bordelima s fantaziranom modnom pistom sa svećenicima na rolama i časnim sestrama u opravama od treperavih neonskih svjetala. Prostitutke su te koje simboliziraju prolazne trenutke, a kod njega postaju vječne dok crkva kao simbol nečega što se ne mijenja postaje prolazna. Zanimljivo je kako je dio tadašnje kritike Fellinija napao tvrdeći da bi se trebao vratiti u tradicionalni narativni okvir, no baš poput Tarantina tridesetak godina kasnije koji je odlučio odbaciti sve konvencije i raditi doslovno ono što želi, isto je učinio i slavni Talijan i time nam omogućio uživanje u djelima kakve nitko ni prije, ni poslije nije snimio. A vjerojatno i neće.
Primjedbe
Objavi komentar