Pomalo iznenađujuće brazilski modernist Gabriel Mascaro je za svoju distopijsku dramu osvojio Srebrnog medvjeda na festivalu u Berlinu, no ne mogu baš reći da me "The Blue Trail" posebno oduševio. Zapravo, ne mogu baš reći da me ijedan od njegovih prijašnjih filmova koje sam gledao (Divino amor, Boi neon) posebno impresionirao. Kod svih njegovih filmova samo okruženje i ideja bili su mi puno bolji od same realizacije, a identična je situacija i s "O Ultimo Azul". Radnja se tu odvija u distopijskoj bliskoj budućnosti na području brazilske Amazonije, a tek na prvu taj svijet izgleda poput stvarnog svijeta.
Riječ je o distopiji organiziranoj prema hladnoj logici produktivnosti, nema tu neke napredne tehnologije ili nečeg sličnog, već se ta promjena prvenstveno vidi u društvenim pravilima i načinu na koji država upravlja životima ljudi. U tom svijetu država je razvila sustav u kojem stariji građani, nakon što dosegnu određenu dob, gube velik dio svoje autonomije i postupno se šalju u udaljene kolonije namijenjene “posljednjim godinama života”. Ideološki, taj sustav se predstavlja kao briga za starije osobe, ali u stvarnosti funkcionira kao način da se društvo oslobodi onih koji više ne doprinose ekonomiji.
Starost je tako postala administrativni problem koji treba ukloniti kako bi mlađe generacije mogle ostati maksimalno produktivne. Tako će i poziv za selidbu u jedno od tih staračkih naselja koje sasvim sigurno nisu poput onih famoznih na Floridi dobiti i 77-godišnja Tereza (Denise Weinberg). No, ona će odbiti naredbu vlasti da je se preseli u udaljenu koloniju, već će krenuti svojim putem, u posljednju avanturu kroz Amazoniju kako bi ispunila davnu želju. Neće to ići samo tako lako jer svijet je to u kojem starci ne smiju ništa bez autorizacije djece i kao da su maloljetnici, svuda ih traže da im pokažu osobnu iskaznicu. Ipak, uz pomoć vozača jednog od onih amazonskih brodića (Rodrigo Santoro) uspjet će ona uteći pažnji totalitarne vlasti i krenuti svojim putem.
Ne odustaje Mascaro tu od svog prepoznatljivog stila opisanog i kao poetična distopija, a "The Blue Trail" mi je djelovao kao naturalistično - magično realistična distopija polaganog i kontemplativnog tempa. Naravno da je i ovaj puta ta distopija poslužila Mascaru za metaforu i neskrivena je to alegorija na stvarne probleme u društvu. Bavi se on tu pitanjima starenja, dostojanstva i društvene marginalizacije starijih ljudi, a distopijska ideja države koja starije generacije šalje u posebne kolonije služi kao metafora za "ageizam" i način na koji suvremena društva često doživljavaju starost kao teret ili ekonomsku prepreku. Priča o Terezinom bijegu pretvara se u pravu avanturu koja naglašava pravo pojedinca na slobodu, želje i snove bez obzira na godine, a prava je šteta što to ipak nije malo bolje realizirano.
Primjedbe
Objavi komentar