Kanađanin Daniel Roher osvojio je Oscara za najbolji dokumentarac (Navalny), snimio je on odličan biografski dokumentarac o legendarnom "The Bandu" i Robbieu Robertsonu (Once Were Brothers), a sada se odlučio okušati i u igranom filmu. I nije to uopće bilo loše, štoviše, pokazala se ova dinamična i uzbudljiva krimi drama kao pravo osvježenje i očito je da sam Roher nije lagao kad je naveo da su mu najveći uzori američki klasici poput Coppole, Scorsesea i De Palme. Po stilu režije i brzoj montaži osjeti se u "Tuneru" utjecaj Scorsesea, a po ugođaju ponajviše Coppole i njegovog kultnog "Prisluškivanja" koje je istaknuo kao najveći uzor po tome što je želio napraviti film koji se sluša jednako koliko se i gleda.
Zvuk ima tu iznimno važnu ulogu, gotovo kao u nedavnom podjednako dobrom "Sound of Metal" jer i ovdje glavni protagonost ima problem sa sluhom. On je Niki White (relativno nepoznati Leo Woodall kojeg se sjećam tek po epizodi u drugoj sezoni serije "White Lotus" je pravo otkriće), pomoćnik iskusnog majstora za uštimavanje klavira iz New Yorka, Harrya Horowitza (Dustin Hoffman), prijatelja svog pokojnog oca. Niki je nekoć bio talentirati pijanist, no danas više ne može svirati i nosi nekakve štitnike za uši jer je on doslovno alergičan na glasne zvukove i pati od poremećaja koji se naziva hiperakuzija.
Riječ je o poremećaju sluha kod kojeg osoba normalne ili tihe zvukove doživljava kao pretjerano glasne, neugodne, čak i bolne, a uskoro će Niki otkriti da osim za uštimavanje klavira, ima talent za još nešto. Kada Harry zaboravi kombinaciju svog sefa, Niki će naučiti kako otvoriti sef osluškivanjem unutarnjeg mehanizma i time će mu se otvoriti sasvim nove mogućnosti. Pogotovo kada stari Harry doživi još jedan težak infarkt, završi u bolnici čije račune ne može platiti, a prilikom jedne gaže Niki upozna sumnjive Izraelce predvođene opakim Urijem (Lior Raz) koji se motaju po kući. Gotovo istovremeno prilikom druge gaže Niki će upoznati i Ruthie (Havana Rose Liu), talentiranu mladu pijanisticu i skladateljicu s kojom će se upustiti u vezu paralelno s time kako će ući u kriminalnu vezu s Urijem i njegovom ekipom pa počne za njih provaljivati u sefove zahvaljujući svom talentu.
Dakako da će se pokazati da je otvaranje sefova daleko unosniji posao od ugađanja klavira, no ne treba sumnjati da on nosi svoje rizike i opasnosti. Bio je "Tuner" nevjerojatno zabavan i uzbudljiv film čiji je najveći adut što zapravo djeluje tako jednostavno iako je sve samo ne takav pošto Roher napetost ponajviše gradi zvukom, ritmom i subjektivnom percepcijom glavnog lika. Odlično je on iskombinirao elemente paranoičnog trilera sedamdesetih, psihološke drame, krimića, romanse pa i buddy - buddy komedije na početku dok upoznajemo likove i definitivo je "Tuner" bio pravo osvježenje.
Primjedbe
Objavi komentar