Tima Robbinsa znamo prvenstveno kao glumca, no devedesetih je on imao i nekoliko izleta u režiju. Najpoznatiji i najbolji takav izlet je bio "Dead Man Walking" zahvaljujući kojem je jedinog Oscara osvojila njegova tadašnja supruga Susan Sarandon. Imala je ova sjajno promišljena drama ukupno četiri nominacije za Oscara, među njima je i Robbins bio nominiran za režiju, a Sean Penn je za ulogu mladića koji čeka smrtnu kaznu zbog ubojstva koje je počinio zaslužio prvu nominaciju (zanimljivo je da je prvog od sada već tri Oscara osvojio za glavnu ulogu u filmu koji je Robbinsu donio i jedinog Oscara za sporednu ulogu, a riječ je o "Mističnoj rijeci" Clinta Eastwooda).
Duboka je to i humanistička drama koja se prvenstveno bavi pitanjem smrtne kazne i moralnim posljedicama nasilja, a Robbins je sam napisao scenarij prema istoimenoj knjizi časne sestre Helen Prejean. Toj kompleksnoj temi smrtne kazne koja i dalje izaziva priličan razdor u američkom društvu "Dead Man Walking" ne pristupa jednostrano i ne pokušava nuditi neki lagan odgovor. Premda je glavni lik katolička časna sestra, izvanredno Robbins tu izbjegava upadanje u patetiku i moraliziranje što je, nažalost, čest slučaj kada je riječ o filmovima koji se bave (i) religijskom tematikom. Film je to koji tjera na duboko promišljanje i nakon ponovnog gledanja nakon tko zna koliko godina, mišljenja sam da je "Dead Man Walking" jedan od najpodcjenjenijih filmova devedesetih.
No, hoće to valjda tako kada su se u to vrijeme izvrsni filmovi štancali kao na traci, a priča tu kreće kada časna sestra koja ordinira u civilu u Louisiani, Helen Prejean (Sarandon) dobije pismo od osuđenika na smrtnu kaznu. U tom pismu on je moli da ga posjeti, a kao vjerna sljediteljica Kristovog nauka po kojem svatko zaslužuje priliku za iskupljenje pa makar činio najgore zločine, Helen odlučuje uslišiti njegovu molbu. Zatvorski kapelan baš i ne misli da je to pametna odluka i upozorava je da bi zatvorenik kojeg posjećuje mogao biti manipulator. A taj zatvorenik je lokalni propalica Matthew Poncelet (Penn) koji je osuđen jer je skupa sa starijim prijateljem silovao i ubio dvoje mladih ljudi.
I izvanredan je Penn koji je upravo u to vrijeme počeo stasati kao ozbiljan glumac i rješavati se stigme tinejdžerske zvijezde iz osamdesetih. Njegov Poncelet je baš odvratni ljigavac, tipični onaj primitivni seljo s američkog juga koji moli časnu sestru da mu pomogne oko žalbe na presudu o smrtnoj kazni. Premda je riječ o tipu s kojim se gotovo nemoguće povezati i suosjećati, kako je Helen koja dolazi iz bogate obitelji život odlučila posvestiti radu sa sirotinjom, tako je odmah shvatila otkuda Poncelet dolazi. I da je to onaj pravi white trash koji i nije imao nikakvu šansu i nasilje je vjerojatno jedino što poznaje.
I na užas cijele zajednice Helen će mu pomoći oko žalbi i borit će se da se njegova kazna iz smrtne pretvori u doživotnu robiju, a Sarandon je tu uspjela izgraditi kompleksan i zaokružen lik. Jer Helen je osoba koja je zaređena časna sestra, no istovremeno je ona inteligentna i očito školovana žena koja i sama jako dobro razlikuje dobro od zla. Svjesna je ona da je Poncelet loš čovjek koji je učinio nešto najgore što čovjek može učiniti, no smatra ona da nitko ne zaslužuje smrtnu kaznu. Nitko ne može shvatiti zašto ona pomože ubojici, roditelji ubijenih tinejdžera su zgroženi, ljudi su u šoku jer je Poncelet u zatvoru postao član rasističkog arijanskog bratstva i veliki je fan Hitlera. Nikome nije jasno zašto se ta do tada poštovana časna sestra bori za tog čovjeka.
Možda i najveći uspjeh ove nimalo jednoznačne i jednostavne drame je što gledatelj to shvaća. Mi shvaćamo, a Robbins umjesto da osuđenika prikaže samo kao monstruma ili samo kao žrtvu sustava, inzistira na njegovoj ljudskosti, čak i nakon strašnog zločina koji je počinio. Jedna od ključnih tema filma je mogućnost kajanja i osobne odgovornosti jer Poncelet dugo odbija potpuno priznati krivnju, ali kroz razgovore s Helen postupno dolazi do suočavanja sa samim sobom. Film pritom postavlja pitanje može li čovjek koji je počinio težak zločin ipak dosegnuti neku vrstu moralnog iskupljenja prije smrti.
Robbins ne umanjuje brutalnost zločina niti patnju obitelji žrtava, štoviše, stalno podsjeća gledatelja da posljedice nasilja ostaju trajne i za obitelji ubijenih i za počinitelja. No, Helen vjeruje da čovjekovo dostojanstvo ne nestaje ni nakon najgorih postupaka i svojom prisutnosti ona kod Ponceleta kao da želi probuditi duboko skrivenu ljudskost i empatiju, nešto za što je uvjerena da mora postajati, ali on to skriva. Važna tema kojom se ovaj film bavi je i kritika američkog pravosudnog sustava jer Robbins sugerira da su siromaštvo, društvena marginalizacija i nejednak pristup obrani često povezani s izricanjem smrtne kazne. Izvrstan je to film koji dugo ostaje u glavi nakon gledanja i kojeg bi svakako trebalo ponovno pogledati.
Primjedbe
Objavi komentar