Njemačku glumicu Sandru Hüller zapazio sam prije desetak godina u humornoj drami "Toni Erdmann" i premda je to bio zanimljiv film nije mi tada na pamet moglo pasti da bi se ona mogla prometnuti u jednu od najboljih glumica današnjice. I nije to pretjerivanje jer ima već ona nominaciju za Oscara za ulogu u "Anatomiji pada" i cijeli niz perfektnih uloga u posljednjih nekoliko godina. Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu osvojila je Hüller već za glavnu ulogu u povijesnoj drami Austrijanca Markusa Schleinzera kojeg smo do sada više znali kao suradnika svojih poznatijih sunarodnjaka Michaela Hanekea i Ulricha Seidla. "The Rose" i vizualno djeluje impresivno s crno - bijelom fotografijom, a ispričano je to kao neka mračna bajka u kojem je glavna protagonistica ujedno i naratorica.
Radnja se odvija u izoliranom selu na jugu današnje Njemačke negdje početkom 17. stoljeća nakon krvavog Tridesetogodišnjeg rata. Autentično je to, realistično, shvaćamo kako je to teško i surovo vrijeme, pogotovo kada si žena. No, Rose u selu pojavljuje predstavljajući se kao muškarac. Tvrdi ona da je naslijedila staru farmu, a premda je se nitko ne sjeća, zna ona sve detalje o mjestu pa nitko posebno ne sumnja u nju. Kako ima velike rane po licu koje je dobila u ratu, nikome ne pada i na pamet da bi posumnjao da bi se moglo raditi o ženi. Posebno jer će Rose vrlo brzo vrijednim radom oživjeti zapuštenu farmu, a naklonost mještana će steći kada tijekom zime ubije zalutalog medvjeda koji terorizira selo.
No, kada poželi proširiti svoje imanje, lokalni starješina pristat će joj prodati zemlju samo pod uvjetom ako oženi njenu kćer Suzannu (Caro Braun). Neće Rose za koju i dalje nitko ne sumnja da je muško baš imati izbora, a i nju će prilično iznenaditi kada njezina supruga nakon nekog vremena ostane trudna. Naravno da nije teško pretpostaviti da neće to baš najsretnije završiti za Rose, a Hüller je još jednom potvrdila da je izvanredna glumica. Iako je nama jasno da je riječ o ženi, možemo shvatiti kako je uspjela prodati priču tim primitivnim seljanima jer ima ona mušku figuru, ne govori puno. Jasno nam je i zašto je Rose odlučila igrati tu opasnu igru jer kao žena ne bi nikad mogla doći u situaciju da postaje posjednik zemlje, no nekako kao da je i ona svjesna da će doći vrijeme kad će joj to patrijarhalno društvo pokazati gdje joj je mjesto.
Dakako da će bijesnu rulju posebno razjariti što ih je jedna žena tako dugo povlačila za nos, pogotovo što im je s vremenom prirasla srcu i postala punopravni član zajednice. Film je to o surovom, nasilnom vremenu koji se sjajno poigrava stereotipima o spolovima jer će Rose tu pokazati da je sposobna za sve što i muškarci. Jednako je vrijedna, sposobna, čak i odlučnija i hrabrija od njih, no kada dođe vrijeme, svi će je tražiti da im i doslovno pokaže svoja jaja. Pametan je to i sjajno snimljen film koji naizgled jednostavnu povijesnu priču koristi za suvremena pitanja identiteta, slobode i društvenih normi. Zanimljivo je kako je Schleinzer tijekom istraživanja pronašao oko 300 povijesnih slučajeva žena koje su se tijekom nekoliko stoljeća predstavljale kao muškarci.
Razlozi su bili različiti, od mogućnosti rada i pristupa imovini do bijega od
rata, silovanja ili prisilnog braka, ali zajednički nazivnik bio je ograničen
prostor koji je društvo ostavljalo ženama. I sam je autor izričito istaknuo da
njegova junakinja nije nekakva revolucionarka jer ona ne želi promijeniti
društvo niti postati uzor budućim generacijama, već samo želi mogućnost živjeti
svoj život. Vizualno i ugođajem se "Rose" očekivano naslanja na
Hanekea i njegovo remek-djelo "Bijela vrpca" na kojem je Schleinzer
radio kao casting direktor. I ovdje također imamo slično naizgled mirno selo,
doduše tristotinjak godina ranije, ali i ovdje se ispod površine osjeća nasilje
i represija. Iako je snimljen u austrijsko - njemačkoj koprodukciji, Austrija je ovu povijesnu dramu odlučila istaknuti kao svog kandidata za Oscara.
Primjedbe
Objavi komentar