Filmovi možda i najboljeg rumunjskog filmaša svih vremena Cristiana Mungiua ne prestaju me oduševljavati. Ove ranije filmove gledao sam prvi puta valjda odmah kada su se pojavili, no kao da tek naknadnim gledanjem u potpunosti shvaćam koliko su to maestralne, sjajno zaokružene priče koje nam donose nevjerojatan uvid u rumunjsku svakodnevicu. "Iza brda" je na festivalu u Cannesu uspio postići nešto što se jako rijetko događa i osvojio je čak dvije nagrade. Mungiu je dobio nagradu za najbolji scenarij, a Cristina Fultur i Cosmina Stratan podijelile su nagradu za najbolju glumicu. Sporogoreća je to drama čija se radnja odvija u samostanu duboko u rumunjskoj provinciji, a poseban je to film jer je u njemu Mungiu dobrim dijelom odbacio i svoj standardni stil.
U ranijim pa i onim kasnijim filmovima Mungiu se redovito odlučivao za kameru iz ruke koja je davala dodatni osjećaj autentičnosti i naturalizma. U "Dupa delauri", kako se ovaj film naziva u originalu, kamera je većinu vremena statična i kadrovi su nerijetko dosta dugi što je netipično ne samo za Mungiua, već i za rumunjski novi val općenito. Za ovaj film ga je inspirirala stvarna priča iz Moldavije, rumunjske pokrajine koja dijeli ime s nezavisnom bivšom sovjetskom republikom o slučaju rituala egozrcizma u samostanu nad djevojkom koji baš i nije najbolje prošao. I zamišlja Mungiu u "Iza brda" što je prethodilo tom stravičnom događaju i kako je to izgledalo, a ponovno je to prvoklasna društvena studija rumunjskog društva, ali i društva općenito.
Voichita (Stratan) i Alina (Flutur) su najbolje prijateljice još od djetinjstva koje su provele u rumunjskom sirotištu. Ne samo da su one bile cimerice, već su bile i u vezi, no život ih je kasnije razdvojio jer dok je Alina otišla u Njemačku gdje se zaposlila, Voichita je utjehu pronašla u vjeri i odlučila se ona zarediti. Živi ona već neko vrijeme u samostanu u kojem se navodno nalazi čudotvorna ikona, a samostan vodi striktni svećenik kojeg opatice nazivaju Tata. Od početka djeluje cijeli taj samostan i taj bradati svećenik baš nekako ljigavo i jezivo, a dok se Alina nada kako će po povratku obnoviti vezu s Voichitom i nagovoriti je da se s njom zaputi u Njemačku, ova vjeruje da bi Alinu mogla preobratiti na vjeru.
Svejedno će Alina pokušati nagovoriti Voichitu da pobjegne s njom iz samostana, a nakon nekog vremena stanovnici samostana postajat će sve uvjereniji da je Alinu opsjeo sotona. Bavi se Mungiu u svom filmu i temom nove evangelizacije ne samo u Rumunjskoj, već i u svim tim nekadašnjim komunističkim državama u kojima je prakticiranje religije nominalno bilo zabranjeno. Kao što je slučaj i u nas, tako je, bit će, i u Rumunjskoj nakon tranzicije naveliko krenuo i povratak religiji, a mnogi od tih obraćenika zaglibit će i u fundamentalizam. Kao što se nekoć slijepo vjerovalo u komunizam, Marksa, Lenjina i Engelsa, tako se sada podjednako slijepo vjeruje u božanstva, a vidjet ćemo i ovdje da svaki oblik slijepog i fanatičnog vjerovanja ne može donijeti ništa dobrog. Iako je tempo "Beyond the Hills" prilično spor i film je to za koji treba strpljenja, Mungiu još jednom izvanredno gradi ne samo priču, već i likove i još jedna je to upečatljiva drama.
Primjedbe
Objavi komentar