Philippe Garrel jedan je od posljednjih dinosaurusa iz vremena francuskog novog vala, a snimio je on prvi film još kao 16-godišnjak davne 1964. godine. Dakako da ne ulazi Garrel u istu klasu s velikanima tog vremena poput Truffauta, Godarda ili Chabrola, a možda i najvrjedniju nagradu u dugoj karijeri dobio je upravo za ovu dramu. Osvojio je Garrel tako za "Le grand chariot" ili "The Plough" na engleskom Srebrnog medvjeda za režiju u Berlinu, no ne mogu baš razumijeti kojim dobrom jer ne samo da mene nije posebno zainteresirala obiteljska drama, već je film prošao dosta nezapaženo poslije. Ovo obiteljska drama u ovom slučaju treba shvatiti doslovno jer je Garrel tri od četiri glavne uloge dodijelio svojoj djeci, poznatom sinu Louisu koji je debitirao još kao tinejdžer u Bertoluccijevoj erotskoj drami "Sanjari" te manje poznatim kćerima Esther i Leni.
Oni glume brata i dvije sestre koji nastavljaju obiteljsku tradiciju lutkarske družine, a inspiraciju za ovaj film Garrel je pronašao u vlastitoj obiteljskoj priči jer je njegov otac Maurice jedno vrijeme bio član lutkarske družine slavnog Gastona Batya. No, otac (ne Garrelov, nego ovaj iz filma) se odlučio umiroviti i sada moraju pronaći novog člana trupe, a situacija će se dodatno zakomplicirati kada otac, potom i baka, umru, a djeca će se naći na prekretnici i počet će razmišljati je li to život koji su željeli. Ne mogu baš reći da me "Le grand chariot" posebno oduševio, djelovalo je to dosta monotono, a radnja se odvija kroz relativno dugo vremensko razdoblje. Bitnu ulogu tu ima i Louisov prijatelj Pieter (Damien Mongin), neuspješni slikar koji će postati na neko vrijeme četvrti član ove lutkarske družine, a zaljubljen je on u jednu ženu iako čeka dijete s drugom.
Primjedbe
Objavi komentar