Mladi francuski filmaš Romain de Saint-Blanquat se na festivalu u švicaskom Locarnu predstavio misterioznom dramom koja tek rubno koketira s hororom. Smjestio je on radnju "La morsure" ili "Bitten" u buntovne šezdesete ili preciznije u vrijeme maškara 1967. godine, a i film je snimljen u retro-štihu tako da zaista djeluje kao da je tada napravljen. Na neobično putovanje krenut ćemo tu sa 17-godišnjom Francoise (Leonie Dehan-Lamort podsjetila me izgledom na mladu Isabelle Adjani), učenicom katoličke škole, a ona je usnula jeziv san u kojem sanja da će sljedeće noći umrijeti i to u stilu Ivane Orleanske. Tako će ona i najbolja joj prijateljica Delphine (Lilith Grasmugh) pobjeći iz škole i noć za koju je Francoise uvjerena da joj je posljednja provesti na maskiranoj zabavi u napuštenoj vili u šumi.
Dok je Francoise impulzivna i nagla, Delphine je racionalnija, a cijela ta avantura je na neki način njihovo simbolično trganje okova konzervativnog i tradicionalnog okruženja u kojem su doslovno zatvorene i neka vrsta oslobađanja. Žele one proživjeti svoju mladost, a ne svo vrijeme biti zatvorene iza zidova škole kojom vladaju stroge katoličke škole i ne dopuštaju im ništa. Saint-Blanquat tu koristi elemente horora i nadrealnog ne zato da bi ispričao klasičnu žanrovsku priču, nego kako bi vizualizirao Francoisin unutarnji nemir, strah od nestanka i istodobnu glad za iskustvom.
"La morsure" je tako film o adolescenciji kao prijelomnom trenutku između kontrole i slobode, vjere i pobune, normalnosti i anarhije. To je film o potrebi da se život ne odgađa, o mladosti koja osjeća da je sve ili ništa, i o trenutku kada spoznaja smrtnosti postaje okidač za radikalno življenje. Smrt u filmu nije konačni cilj, nego više neka sjena koja tjera glavnu protagonisticu da se po prvi put istinski suoči sa sobom i svijetom oko sebe, a razdoblje kraja šezdesetih tu sigurno nije slučajno odabrano jer razdoblje je to možda i najradikalnijih promjena u zapadnom društvu. Bilo je to intrigantno i dobro je to snimio mladi francuski filmaš, no problem je što je sve to ispalo i dosta monotono, dosadno, bez neke završne katarze koja mi je recimo nedostajala.
Primjedbe
Objavi komentar