Baš neobičnim, posebnim, speficičnim, usudio bih se reći unikatnim filmom se u redateljskim večerima festivala u Cannesu predstavio eksperimentalni kanadski filmaš Matthew Rankin. "Universal Language" je apsurdistička komedija koja me po stilu i duhu podsjetila na ono što su snimali Nizozemac Alex van Warmerdam ili Finac Aki Kaurismäki. Film je to čija radnja kao da se odvija negdje na pola puta između Teherana i kanadskog Winnipega jer premda geografski okruženje izgleda kao Kanada, gotovo svi govore perzijskim jezikom i ponašaju se više kao Iranci. Odiše film deadpanovskim humorom, a vizualno podsjeća na djela iranskog novog vala osamdesetih i ranih devedesetih.
Sastoji se "Universal Language" od tri priče. U jednoj od njih dvije sestre će zamrznutu ispod tvrdog leda pronaći veliku novčanicu i pokušat će učiniti sve kako bi izvukli novac i s njim kupili naočale ćoravoj kolegici iz razreda. U drugoj priči indisponirani turistički vodič vodi skupinu nezainteresiranih turista po nekim gradskim znamenitostima koje su zapravo banalne i apsurdne lokacije. Na kraju je tu priča o Matthewu kojeg je odglumio sam Rankin, koji je stigao kući kako bi vidio staru majku koja pati od demencije. Stalno se te tri priče nekako isprepliću, a film je to teško usporediv s bilo čime što sam u zadnje vrijeme gledao.
Možda mi se ovaj šarmantan, neobičan film svidio možda i više nego što sam očekivao, a bio je "Universal Language" i kanadski kandidat za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, no nije uspio proći dalje od 15 naslova sa šireg popisa. Djeluje to ekscentrično i tematski, ali i vizualno jer okruženje je tu bizarno, u retro štihu, po arhitekturi djeluje kao zapad, no sve drugo kao da je bliže Iranu. Zbog toga sve djeluje čak i prilično zbunjujuće, humor je prigušen, a Rankin i njegov snimatelj puno pažnje su posvetili dizajnu, bojama i kompoziciji scena.
Primjedbe
Objavi komentar